Dijete i senzorna integracija

Dijete i senzorna integracija

Senzorna integracija je organizacija osjeta za upotrebu. Putem osjetila dobivamo informacije o fizičkom stanju našeg tijela i okoline koja nas okružuje. Nebrojeno bitova senzornih informacija pristiže u naš mozak svakog trenutka, i to ne samo iz naših očiju i ušiju, već iz svakog dijela našeg tijela. Mozak mora organizirati sve te osjete kako bi se osoba normalno kretala, učila i ponašala. Mozak locira, svrstava i uređuje osjete na sličan način kao što prometnik regulira automobile na prometnici. Kada osjeti nastaju na dobro organizirani ili integrirani način, mozak ih može upotrijebiti tako da formira percepciju, ponašanje i učenje. Kada je nastajanje osjeta neorganizirano, život izgleda poput krkljanca u prometnoj špici.

Senzorna integracija je najvažniji tip senzorne obrade. Živežne namirnice hrane tijelo, ali da bi to činile moraju biti probavljene. Osjete tako nazivamo „hranom za mozak“, ali bez dobro organiziranog procesa senzorne obrade, osjeti ne mogu biti probavljeni i ne mogu hraniti mozak.

Senzorna integracija počinje u utrobi kada mozak fetusa osjeti pokrete majčina tijela. Golema količina senzorne integracije mora se pojaviti i razviti da se postigne puzanje i stajanje što se događa u prvoj godini života. Igre u djetinjstvu dovode do puno senzorne integracije jer dijete organizira osjete svog tijela i sile teže zajedno sa slikom i zvukom. Iako se svako dijete rodi s tom sposobnosti, mora je razviti dolazeći u odnose s mnogim stvarima oko sebe i prilagođavajući svoje tijelo i mozak mnogim izazovima tijekom djetinjstva. Najveći razvoj integracije osjeta događa se za vrijeme adaptivne reakcije.

Adaptivna reakcija je svrhovit, prema cilju usmjeren odgovor na osjetni doživljaj. Dijete vidi zvečku i poseže za njom. Posezanje je adaptivna reakcija. Jednostavno besciljno mahanje rukama nije. Kompleksna adaptivna reakcija je kada dijete percipira da je zvečka predaleko i puzi da je dohvati. Kod adaptivne reakcije svladavamo teškoću i učimo nešto novo. Formiranje adaptivne reakcije pomaže mozgu da se razvija i organizira. Većini odraslih to izgleda kao igra. Međutim, igra je sastavljena od adaptivnih reakcija koje ostvaruju senzornu integraciju.

Sve do dobi od oko sedam godina, mozak je primarno aparat za senzornu obradu. To znači da on nešto osjeća i direktno iz osjeta dobiva značenje. Malo dijete ne razmišlja puno o stvarima oko sebe; ono je uglavnom usmjereno da ih osjeti i da se kreće s obzirom na te osjete. Njegovi prilagođeni odgovori su više mišićni ili motorički nego mentalni. Tako se prvih sedam godina života naziva razdobljem senzomotoričkog razvoja. Kako dijete postaje starije, mentalni i socijalni odgovori zamjenjuju neke od ovih senzomotoričkih aktivnosti. Međutim, mentalno i socijalno funkcioniranje mozga zasniva se na senzomotoričkoj obradi. Integracija osjeta koja se pojavljuje u pokretima, govoru i igri osnova je kompleksnijoj integraciji osjeta koja je potrebna za čitanje, pisanje i dobro vladanje.

Kada je sposobnost senzorne integracije mozga dostatna da se suoči sa zahtjevima okoline, djetetov odgovor je učinkovit, kreativan i zadovoljavajući. Kada se dijete suočava s iskušenjima na koja može efikasno odgovoriti, ono se zabavlja. Zabava je djetetova riječ za senzornu integraciju.

Senzorna integracija osjeta nije nešto čega ima ili nema. Neke osobe imaju dobru senzornu integraciju, neke prosječnu a neke slabu. Ako mozak slabije obavlja posao senzorne integracije, to će negativno utjecati na mnoge stvari u životu.

Poremećaj senzorne integracije nije medicinski problem. Promatranje je ključno za utvrđivanje prisutnosti poremećaja senzorne integracije.Kod djece s teškoćama u senzornoj integraciji, živci i mišići funkcioniraju dobro, ali mozak ima teškoća sve to objediniti.

Dijete sa slabom senzornom integracijom možda se ne igra kao druga djeca, ono može vidjeti, čuti ili osjetiti nešto, ali radi nemogućnosti integriranja informacija na to ne reagira adaptivno. Ne primjećuje detalje ili ne razumije stvari onako kako razumiju druga djeca. Ne odabire iste igračke kao druga djeca budući da im manipulativne igračke mogu predstavljati preveliki izazov.

Uobičajen problem je zaostajanje u govoru ili nemogućnost upravljanja ustima za formuliranje riječi iako dijete zna što želi reći. Bez jasne poruke iz ruku i očiju dijete ne može bojiti između dvije linije, ravno rezati škarama, sastaviti slagalicu. Neka djeca ne mogu organizirati kožne osjete; mogu se razljutiti ili osjetiti nelagodu kada ih netko dotakne ili čak ako stoji blizu njih. Ponekad svjetlo ili buka iritiraju ili ometaju dijete.

Dijete sa slabom senzornom integracijom bilo kakav zadatak izvodi slabije od svojih vršnjaka. Za njega je zadatak teži i kompliciraniji. Može izgledati nezainteresirano ali to je iz razloga jer mu njegovi osjeti i njegovi odgovori na njih ne pružaju značenje i zadovoljstvo.

Problem senzorne integracije koji je u ranom djetinjstvu „sporedan“, može postati glavni hendikep kada dijete krene u školu budući da su čitanje, pisanje i matematika krajnje složeni procesi koji se mogu razviti samo na temeljima dobre senzorne integracije.

U prvih sedam godina dijete uči osjećati svoje tijelo i svijet koji ga okružuje i kako se u njemu kretati što učinkovitije. Uči što znače različiti zvukovi, uči govoriti, uči živjeti.

Funkcija senzorne integracije razvija se prirodnim tijekom i svako dijete slijedi jednak osnovni raspored koji može biti sporiji ili brži ali većinom isti. Djeca koja dosta odstupaju od normalnog tijeka razvoja senzorne integracije lako mogu kasnije imati problema u raznim aspektima života.

Najveća senzomotorička organizacija javlja se tijekom adaptivne reakcije na osjet. To je takva reakcija kada sa svojim tijelom i okolinom postupa na koristan i kreativan način. Čujemo zvuk i okrenemo glavu da vidimo što se dogodilo. Oblačenje, igranje igračkama, vožnja bicikle samo su neke od aktivnosti koje zahtijevaju puno adaptivnih reakcija.

Prije no što naše tijelo učini adaptivnu reakciju, moramo organizirati osjete iz našeg tijela i naše okoline. Možemo se prilagoditi situaciji samo ako naš mozak zna kakva situacija jest. Kada se dijete ponaša na prilagođen način, znamo da njegov mozak efikasno organizira osjetna iskustva.

Svaka adaptivna reakcija vodi u daljnju senzornu integraciju koja proizlazi iz samog stvaranja reakcije. Dobro organizirana adaptivna reakcija ostavlja mozak u koš organiziranijem stanju. Da bi integriralo osjetilne doživljaje, dijete će im se pokušati prilagoditi. Dijete na ljuljački gibati svoje tijelo kao odgovor na osjet sile teže i kretanja i to gibanje pomaže njegovu mozgu da organizira te osjete. Nitko ne može umjesto djeteta stvarati adaptivne reakcije, ono to mora samo učiniti. Srećom, dijete je stvoreno da uživa u aktivnostima koje ga potiču da doživljava nove osjete i razvija nove motoričke funkcije. Integrirati osjete i stvarati adaptivnu reakciju je zabavno.

Sposobnost planiranja pokreta ovisi o preciznosti djetetova sustava za dodir.Živčani podražaji iz njegove kože mu govore gdje njegovo tijelo počinje, a gdje završava. Ova svijest o tijelu na bazi dodira puno je temeljitija nego vizualno znanje o tijelu. Djeca koja ne mogu dobro integrirati te podražaje nisu u stanju točno osjećati kako je njihovo tijelo građeno ili što koji dio radi. Zato imaju teškoća naučiti neke radnje. Mogu naučiti sjediti, stajati i hodati ali mogu imati problema kod zakopčavanja gumbi, patentnih zatvarača, korištenja pribora za jelo ili igranja s nekim igračkama.

Od treće do sedme godine dijete postaje senzomotorički zrelo biće koje može razgovarati i biti povezano s puno različitih ljudi. Ovo razdoblje kritično je za senzornu integraciju. Priroda je odredila da ovo bude vrijeme kada je mozak najprimjenjiviji na osjete i najsposobniji da ih organizira. Više intelektualne funkcije razvit će se nakon dobi od sedam godina i one će bolje napredovati ako je senzomotoričko funkcioniranje dobro razvijeno. U ovoj dobi ljuljačke, tobogani, vrtuljci, penjalice, konjići, tuneli i pješčanici zadovoljavaju djetetovu potrebu za razvijanje djetetovog sustava. U ovoj dobi dijete uči upotrebljavati jednostavne alate (nož, vilicu, lopaticu, kanticu, konac i iglu, škare, ruž, papir i olovku, vezice za cipele, patentne zatvarače, gumbe i slično). Svaki zadatak zahtijeva sve senzorne informacije koje su za vrijeme prijašnjih aktivnosti pohranjene u mozgu.

U dobi od osam godina djetetov taktilni sustav je gotovo potpuno zreo kao i osjetilo sile teže i kretanja tijela. Većina osjetilnih podražaja iz mišića i zglobova trebala bi biti dobro integrirana kao i sposobnost planiranja slijeda događaja iako će se to još poboljšati u sljedećih nekoliko godina. Dijete razumije govor, a i samo govori dovoljno dobro da izrazi svoje potrebe i interese.

Jean Piaget zaključio je da djeca nemaju razvijeno apstraktno mišljenje sve do dobi od sedam ili osam godina odnosno da mozak nije sposoban za proces apstrakcije sve dok nema „konkretno“ znanje o tijelu, svijetu i njegovim fizičkim silama. Potrebno je sedam ili osam godina kretanja i igre da dijete stekne senzomotoričku inteligenciju koja mu služi kao temelj za intelektualni i socijalni razvoj ličnosti. Ponekad se taj razvoj ne odvija na način koji je priroda odredila. Iako nam je razlog istog nepoznat, poznato nam je kako izgleda to kada mozak ima teškoća s integracijom osjeta. Sposobnost da pomognemo djetetu da organizira svoj mozak stječemo gledajući djecu kako slijede svoj unutarnji poriv koji je usmjeren ka senzornoj integraciji.

Senzorna integracija je proces organizacije senzornog unosa da bi mozak stvarao svrhovitu reakciju tijela, dobru percepciju, osjećaje i mišljenje. Senzorna integracija razvrstava, raspoređuje i spaja sve pojedine senzorne unose u cjelinu mozgovnog funkcioniranja. Kada je funkcioniranje mozga potpuno uravnoteženo tjelesni pokreti su visoko adaptivni, učenje je lako, a dobro ponašanje je prirodan ishod.

Osjeti su „hrana“ za živčani sustav. Svaki je osjet oblik informacije. Živčani sustav koristi tu informaciju da oblikuje odgovor koji toj informaciji prilagođava tijelo i um. Ako mozak nije opskrbljen s puno vrsta osjetilnih doživljaja, živčani se sustav ne može adekvatno razviti. Mozak neprekidno traži različitu senzornu hranu da se razvije i potom funkcionira.

Kod čovjeka svi senzorni sustavi međusobno komuniciraju i surađuju u puno većoj mjeri nego li je većina nas toga svjesna. Griješimo kada pokušavamo razviti djetetov vidni ili slušni sustav nezavisno od ostalih osjetila. Takvu pogrešku moguće je djelomično ispraviti dopuštajući djeci da dobiju taktilna, vestibularna i proprioceptivna iskustva koja žele i trebaju.

Poremećaj senzorne integracije za mozak je isto što i loša probava za probavni trakt. Mozak ne obrađuje ili ne organizira tijek senzornih impulsa na način koji pojedincu pruža dobru i preciznu informaciju o sebi i svom svijetu. Kada mozak dobro ne obrađuje senzorni unos, on također efikasno ne upravlja ponašanjem.

Većina djece s poremećajem senzorne integracije najvjerojatnije nema stvarnog oštećenja moždanih struktura. Tako i loša probava ne znači da su želudac ili crijeva oštećeni: to jednostavno znači da ti organi dobro ne prerađuju hranu. Ako dijete ima slabu senzornu obradu u mnogim područjima mozga, ono će vjerojatno imati poteškoća u baratanju pojmovima, generalizaciji i ostalim intelektualnim pitanjima. Dijete s poremećajem senzornog procesiranja prije ima većih problema s motoričkim planiranjem nego s rezoniranjem i intelektom.

Inteligencija je sposobnost interakcije s fizičkom okolinom, ili s pojmovima i idejama. Za to djetetu treba puno dobro organiziranog međusobnog djelovanja među milijardama neurona. Izgleda da visina inteligencije odgovara broju neurona u mozgu te broju veza među tim neuronima. Budući da većina djece s poremećajem senzorne integracije ima gotovo jednaku količinu neurona kao i normalna djeca, njihov problem je uzrokovan vezama koje rade nepravilno.

Poremećaj senzoričke integracije je loše funkcioniranje, a ne odsutnost funkcioniranja. Dijete s poremećajem senzorne integracije ima „puni sastav“ neurona, ali ti neuroni, izvjesno vrijeme, međusobno ne „razgovaraju“ odnosno ne djeluju kao cjelina.

Dijete s poremećajem senzorne integracije tijekom odrastanja uči „parcijalne vještine“ koje su kompenzacija za njegovu slabu obradu. Primjer parcijalne vještine je sposobnost sviranja određene skladbe na klaviru, bez usvojene sposobnosti sviranja klavira.

Učenje parcijalne vještine zahtjeva puno napora i koncentracije, a ne pomaže djetetu u drugim područjima života. Međutim, znati puno parcijalnih vještina dobro je zbog njih samih.

Komunikacija putem jezika je, u određenoj mjeri, završni proizvod senzorne integracije. Vestibularni sustav glavni je organizator osjeta u svim ostalim senzornim kanalima i tako doprinosi razumijevanju riječi i govora. Djeca s poremećajem govora pokazuju poboljšanje u govoru i jeziku nakon terapije senzorne integracije iako terapija ne uključuje jezične vježbe.

Terapija senzorne integracije potpuno je prirodna. Prirodna interakcija s normalnom okolinom omogućuje adaptivne reakcije koje su dovoljne da se u većine male djece razvije mozak.

Cilj terapije senzorne integracije jest da postigne da mozak djeteta bolje funkcionira. Tijekom terapije djeca čine puno toga što njihovu mozgu pruža puno vestibularne, taktilne i proprioceptivne stimulacije. Stimulacija je nešto što normalna igra pruža prosječnom djetetu, djetetu s poremećajem senzorne integracije treba vodstvo u izvođenju onoga što će pomoći njegovom živčanom sustavu da bolje funkcionira.

Švicarski psiholog Jean Piaget jedan je od prvih koji je prepoznao da je djetetova interakcija s okolinom kritičan faktor u njegovom razvoju. Piaget je vidio da djeca slijede predodređen slijed razvojnih faza u kojima se učenje javlja kao reakcija na ono što se događa. Mi sami stvaramo svoj vlastiti proces učenja reagirajući na ono što se događa.

Većina inteligencije nije ni predodređena ni uvjetovana. Inteligencija je, velikim djelom, rezultat interakcije s okolinom. Dijete se „prilagođava“ (akomodira) okolini i „asimilira“ okolinu sebi. Ta kombinacija „davanja i uzimanja“ stvara adaptivnu reakciju koja je efikasna, lagana i zadovoljavajuća. Obje, i akomodacija i asimilacija, razvijaju neke dijelove inteligencije.

Dijete s poremećajem senzorne integracije ne može se na normalnu okolinu adaptirati efikasno, lako i na zadovoljavajući način, jer njegov mozak nije razvio procese za integraciju osjeta iz te okoline. Ono treba visokospecijaliziranu okolinu „skrojenu“ za njegov živčani sustav. Ako je okolina prikladno postavljena, dijete će biti u stanju integrirati osjete koje prije nikad nije moglo integrirati. Ako mozgu damo priliku da to čini, on će se organizirati. Neuroznanstvenici su dokazali da interakcija s okolinom ustvari poboljšava strukturu, kemizam i funkcioniranje mozga. Samo gledanje okoline ne stvara promjene. Okolinu treba istražiti putem svojih osjetila i kretanja. Isto je i s terapijom. Dijete treba samo organizirati svoj vlastiti mozak.

Piaget je naglašavao da su podražaji i odgovori zatvoren krug. U okruženju gdje ima puno podražaja pojedinac reagira češće i na puno različitih načina i stvara si više oblika stimulacije. Za vrijeme terapije senzorne integracije želimo djetetu pruži fizičke aktivnosti koje stvaraju osjete koji dovode do adaptivnih reakcija, koje osiguravaju još više osjeta koji opet izazivaju još složenije adaptivne reakcije. Na taj način mozak u cjelini poboljšava efikasnost funkcioniranja.

Društvo više pažnje posvećuje jeziku, školi i intelektualnom razvoju, a manje izgradnji senzomotoričke osnove za te više funkcije. Umjesto u parku, djeca previše vremena provode pred televizijom.

Specijalist senzorne integracije izobražen je u neuroznanostima i može dijagnosticirati kako funkcionira senzorni sustav djeteta i tako kreirati okolinu koja djetetu omogućuje da postigne bolju i efikasniju interakciju nego ikad prije. Djeca s poremećajem senzorne integracije često izbjegavaju slijediti svoj unutarnji poriv i tako ih terapeut mora poticati, mamiti, umoljavati i manipulirati u odabiru aktivnosti koje će doprinijeti razvitku mozga.

Središnja ideja terapije jest upravljanje senzornim unosom, posebice iz vestibularnog sustava, mišića, zglobova i kože na takav način da dijete spontano stvara adaptivne reakcije koje integriraju te osjete. Terapija je najefikasnija kada dijete usmjerava svoje vlastite akcije dok terapeut nenametljivo određuje okolinu. Integracija se najčešće javlja kad dijete želi podražaje i inicira aktivnost da ih primi. Mozak je napravljen da sam sebi pruža doživljaje koji su potrebni za njegov vlastiti razvoj.

Želiš li postati

Volonter?

Pojedinci/ke zainteresirani za volontiranje u Udruzi DIRA mogu dobiti informacije o našoj udruzi na ovoj stranici. Podijeli svoju ideju s nama i
Želiš li postati

Volonter?

Pojedinci/ke zainteresirani za volontiranje u Udruzi DIRA mogu dobiti informacije o našoj udruzi na ovoj stranici. Podijeli svoju ideju s nama i